HRABRO SE USUDITI (Daring Greatly) - Brene Brown

 

Poenta nije u pobjedi ili porazu, već u hrabrosti!

Ranjivost je u osnovi, u središtu, srcu ljudskih najvažnijih iskustava.

Gdje stil upravljanja počiva na posramljivanju zbog greške, tu su posvećenost i angažman prve žrtve. Kada greška nije opcija, možemo zaboraviti na učenje, kreativnost i inovaciju.

Kada na narcizam gledam kroz optiku ranjivosti, vidim samo stidom izazvan strah od toga da si običan. Vidim strah od toga da se nikada ne osjećaš dovoljno izuzetnim da bi mogao biti primjećen, voljen, da pripadaš negdje ili da možeš razviti osjećanje smisla i svrhe.

KULTURA NEDOVOLJNOSTI (Scarcity)

Vidim uticaj dominantne kuture u svakoj poruci koja kaže da je običan život besmislen. To je kultura NEDOVOLJNOSTI (nikada ničeg nema dovoljno).

Pomislite samo koliko često poredimo sebe i svoje živote sa uspomenama koje je nostalgija toliko temeljno izmjenila da (takve) NIKADA nisu ni postojale.

Suprotno od NEDOVOLJNOSTI nije OBILJE (to su dvije strane istog novčića). Suprotno je DOVOLJNOST – kada se suočiš sa nesigurnošću, emotivnom izloženosti i riziku, a ipak znaš da si dovoljan baš takav kakav si.

Ranjivost se može definisati kao nesigurnost, rizik i emotivna izloženost. Kada se drugima pokažeš onakav kakav si zapravo, nesavršen, neuspješan, običan.

Mitovi o ranjivosti

I – Ranjivost je slabost. Ranjivost je, naprotiv, hrabrost.

II – Ranjivost me se ne tiče. Svih nas se tiče, jer smo svi izloženi emotivnim rizicima i jakim neugodnim emocijama.

III – Ranjivost je pretjerano otvaranje i djeljenje najintimnijih stvari sa svima. Emocije i iskustva ranjivosti se mogu podjeliti samo sa onima koji su zaslužili naše povjerenje.

IV – Možemo sami. Ne možemo sami, potrebna je podrška drugih, kao i hrabrost da je zatražimo.

Boriti se protiv stida

Ne možemo se izložiti pogledima drugih ako se bojimo šta bi ljudi mogli pomisliti o nama. Vrlo često, bježanje od sopstvene ranjivosti znači da si i te kako utonuo u stid.

Osjećanje da smo vrijedni inspiriše nas da pokažemo svoju ranjivost, da otvoreno dijelimo sa drugima (svoje osjećanja, kreativnost, ideje) i da u njima istrajavamo, bez obzira na sve. Stid nas, naprotiv, čini malim, ogorčenim i uplašenim.

Stid je nekada rezultat starih „usnimljenih traka“ iz djetinjstva ili jednostavno otisaka kulture u kojoj živimo. Da bi ga smo se riješili, od ključnog je značaja da razumijemo te svoje „trake stida“.

Stid uništavamo tako što o njemu govorimo. Otpornost na stid se stiče tako što se, nakon nekog neuspjeha kaže: „Ovo me je baš povrijedilo. Ovo me je tako razočaralo, uništilo, čak. Ipak, ni uspjeh, ni priznanje drugih, ni njihovo odobravanje nisu vrijednosti koje mene pokreću. Moja vrijednost je HRABROST, a hrabar sam bio.“

U osnovi stid je strah od IZOPŠTENOSTI (odbacivanja), dok je povezanost putem ljubavi i osjećanja pripadnosti ono što daje smisao i značenje našem životu.

Razlika između STIDA, KRIVICE, PONIŽENJA I BLAMA

STID = JA ne valjam!

KRIVICA = Uradio sam nešto što ne valja!

PONIŽENJE = Ja to ne zaslužujem!

BLAM = Nisam sam, to se dešava i drugima

Ako možemo da podjelimo priču sa nekim ko će nam odgovoriti sa empatijom i razumjevanjem, stid neće prživjeti. Pri tome je važno i da imamo saosjećanja prema samima sebi, jer ćemo na taj način prije potražiti pomoć, povezati se sa drugom osobom i iskusiti njenu saosjećajnost.

Četri elementa za stvaranje otpornosti prema stidu:

1.    Priznati stid i razumjeti šta ga izaziva,

2.    Kritički preispitati svoja uvjernja i misli koje izazivaju stid,

3.    Zatražiti tuđu pomoć (bliske osobe koja je zaslužila naše povjerenje),

4.    Pričati o svom stidu.

Umjesto toga, naše najčešće reakcije na stid su:

-       Udaljavanje OD (povlačenje, skrivanje, ćutanje),

-       Kretanje KA (ugađanje drugima, traženje odobravanja),

-       Kretanje PROTIV (agresivnost, posramljivanje drugih)

Žene se stide najčešće zbog svog izgleda, kakve su kao majke, itd. Društvo od nas i dalje zahtjeva da budemo neprimjetne, skromne, slatke i tihe i da svoje vrijeme najviše trošimo na to da budemo lijepe.

Od muškaraca se najviše traži da ne budu slabići, a dva njihova najčešća odgovora na stid su ljutnja i isključivanje.

Najčešće sudimo ljudima u onim oblastima u kojima i sami osjećamo ranjivost i stid, pri čemu biramo one koji su lošiji od nas.

Štitovi protiv ranjivosti

Najčešće se od ranjivosti štitimo sledećim štitovima:

1.    Zloslućenjem (kada osjetite radost, odmah se javi zloslutna misao koja je uništava),

Protivotrov za zloslućenje je praktikovanje ZAHVALNOSTI za ono što imaš;

2.    Perfekcionizmom (može to još bolje, još brže, još savršenije),

Protivotrov je prihvatanje nesavršenosti i nalaženje ljepote u „napuklinama“;

3.    Otupljivanjem (jelo, piće, ekrani, prezaposlenost, šoping, itd),

Protivotrov je postavljanje granica (drugima i sebi) i razvijanje duhovnosti

Ostali štitovi su:

-       Stav pobjednik-ili-pokojnik: Protivotrov je redefinisanje uspjeha i njegovanje povjerenja i povezanosti (treba tražiti KREATIVNO rješenje koje će biti zadovoljavajuće za obe strane, a ne pobjedu, pa čak ni kompromis koji najčešće znači da su obe strane nezadovoljne);

-       Pretjerana otvorenost – povjeravanje najskrivenijih tajni i emocija nepoznatim osobama (koja poput reflektora zaslijepi drugu stranu i onemogućava stvarnu povezanost). Protivotrov je razjašnjavanje namjere, postavljanje granica i njegovanje povezanosti;

-       Vijuganje (serpentinig) – pokušaj da se situacija drži pod kontrolom tako što se pravimo da ne postoji (skrivanje, bježanje, izbjegavanje, odugovlačenje, laganje…), ovo užasno iscrpljuje. Protivotrov je da se suočimo sa tim, budemo prisutni, obratimo pažnju i nastavimo dalje.

-       Cinizam, kritizerstvo, biti cool i okrutnost – ako smo neko ko ne priznaje svoju ranjivost ništa nas više neće ugrožavati kao neko ko se usuđuje da je živi i osjetićemo potrebu da takve ljude napadamo, kritikujemo, postiđujemo, omalovažavamo svojim cinizmom i time što smo cool. Protivotrov je praktikovanje otpornosti na stid.

Osuđivanje (postiđivanje) je oblik izražavanja bola i neugodnosti. Postiđujemo druge kada se osjećamo neugodno i kada osjećamo bol, kada smo ranjivi, ljuti, povređeni, postiđeni, tužni.

Strategija je „ono što želimo da postignemo“, kultura je „način na koji mi ovdje radimo“. Kutura jede strategiju za doručak! Postoji rascjep između naših praktikovanih vrijednosti (onoga što radimo) i naših željenih vrijednosti (onoga što želimo).

Kada organizacionu kulturu karakterišu blamiranje (postiđivanje), tračanje, favorizovanje, prozivanje, uznemiravanje – stid je nejna osnova. „Poput govana, stid se kotrlja niz brdo!“

Kada organizaciona kultura nalaže da je važnije zaštititi ugled sistema i onih na njegovom vrhu nego što je zaštititi osnovno ljudsko dostojanstvo pojedinaca ili zajednice, tada možemo biti sigurni da je stid sistemska, novcem uzrokovana etika i da je odgovornost umrla.

Kako dati povratnu informaciju koja bi podsticala na razvoj i veće angažovanje? Tako što normalizujuemo neugodnost (imamo neugodne razgovore). Rast i učenje izazivaju neugodnost!

„Ako vam nije neugodno na mom času, niti vi šta učite, niti vas ja čemu učim! Na ovom času će biti neugodno i to je OK. To je normalno i dio je procesa učenja.“

Treba da gajimo hrabrost da nam bude neugodno i da učimo ljude oko sebe da je neugodnost dio razvoja!