Poenta nije u pobjedi ili
porazu, već u hrabrosti!
Ranjivost je u osnovi, u
središtu, srcu ljudskih najvažnijih iskustava.
Gdje stil upravljanja počiva
na posramljivanju zbog greške, tu su posvećenost i angažman prve žrtve. Kada
greška nije opcija, možemo zaboraviti na učenje, kreativnost i inovaciju.
Kada na narcizam gledam kroz
optiku ranjivosti, vidim samo stidom izazvan strah od toga da si običan. Vidim
strah od toga da se nikada ne osjećaš dovoljno izuzetnim da bi mogao biti
primjećen, voljen, da pripadaš negdje ili da možeš razviti osjećanje smisla i
svrhe.
KULTURA NEDOVOLJNOSTI (Scarcity)
Vidim uticaj dominantne kuture
u svakoj poruci koja kaže da je običan život besmislen. To je kultura
NEDOVOLJNOSTI (nikada ničeg nema dovoljno).
Pomislite samo koliko često
poredimo sebe i svoje živote sa uspomenama koje je nostalgija toliko temeljno
izmjenila da (takve) NIKADA nisu ni postojale.
Suprotno od NEDOVOLJNOSTI nije
OBILJE (to su dvije strane istog novčića). Suprotno je DOVOLJNOST – kada se
suočiš sa nesigurnošću, emotivnom izloženosti i riziku, a ipak znaš da si
dovoljan baš takav kakav si.
Ranjivost se može definisati
kao nesigurnost, rizik i emotivna izloženost. Kada se drugima pokažeš onakav
kakav si zapravo, nesavršen, neuspješan, običan.
Mitovi o ranjivosti
I – Ranjivost je slabost. Ranjivost je, naprotiv, hrabrost.
II – Ranjivost me se ne tiče. Svih nas se tiče, jer smo svi izloženi emotivnim rizicima
i jakim neugodnim emocijama.
III – Ranjivost je pretjerano otvaranje i djeljenje
najintimnijih stvari sa svima. Emocije
i iskustva ranjivosti se mogu podjeliti samo sa onima koji su zaslužili naše
povjerenje.
IV – Možemo sami. Ne možemo sami, potrebna je podrška drugih, kao i
hrabrost da je zatražimo.
Boriti se protiv stida
Ne možemo se izložiti
pogledima drugih ako se bojimo šta bi ljudi mogli pomisliti o nama. Vrlo često,
bježanje od sopstvene ranjivosti znači da si i te kako utonuo u stid.
Osjećanje da smo vrijedni
inspiriše nas da pokažemo svoju ranjivost, da otvoreno dijelimo sa drugima
(svoje osjećanja, kreativnost, ideje) i da u njima istrajavamo, bez obzira na
sve. Stid nas, naprotiv, čini malim, ogorčenim i uplašenim.
Stid je nekada rezultat starih
„usnimljenih traka“ iz djetinjstva ili jednostavno otisaka kulture u kojoj
živimo. Da bi ga smo se riješili, od ključnog je značaja da razumijemo te svoje
„trake stida“.
Stid uništavamo tako što o
njemu govorimo. Otpornost na stid se stiče tako što se, nakon nekog neuspjeha
kaže: „Ovo me je baš povrijedilo. Ovo me je tako razočaralo, uništilo, čak.
Ipak, ni uspjeh, ni priznanje drugih, ni njihovo odobravanje nisu vrijednosti
koje mene pokreću. Moja vrijednost je HRABROST, a hrabar sam bio.“
U osnovi stid je strah od
IZOPŠTENOSTI (odbacivanja), dok je povezanost putem ljubavi i osjećanja
pripadnosti ono što daje smisao i značenje našem životu.
Razlika između STIDA, KRIVICE, PONIŽENJA I BLAMA
STID = JA ne valjam!
KRIVICA = Uradio sam nešto što
ne valja!
PONIŽENJE = Ja to ne
zaslužujem!
BLAM = Nisam sam, to se dešava
i drugima
Ako možemo da podjelimo priču
sa nekim ko će nam odgovoriti sa empatijom i razumjevanjem, stid neće prživjeti.
Pri tome je važno i da imamo saosjećanja prema samima sebi, jer ćemo na taj
način prije potražiti pomoć, povezati se sa drugom osobom i iskusiti njenu
saosjećajnost.
Četri elementa za stvaranje otpornosti prema
stidu:
1. Priznati stid i
razumjeti šta ga izaziva,
2. Kritički preispitati
svoja uvjernja i misli koje izazivaju stid,
3. Zatražiti tuđu pomoć
(bliske osobe koja je zaslužila naše povjerenje),
4. Pričati o svom
stidu.
Umjesto toga, naše najčešće
reakcije na stid su:
-
Udaljavanje OD (povlačenje,
skrivanje, ćutanje),
-
Kretanje KA (ugađanje drugima,
traženje odobravanja),
-
Kretanje PROTIV (agresivnost,
posramljivanje drugih)
Žene se stide najčešće zbog
svog izgleda, kakve su kao majke, itd. Društvo od nas i dalje zahtjeva da
budemo neprimjetne, skromne, slatke i tihe i da svoje vrijeme najviše trošimo
na to da budemo lijepe.
Od muškaraca se najviše traži
da ne budu slabići, a dva njihova najčešća odgovora na stid su ljutnja i
isključivanje.
Najčešće sudimo ljudima u onim
oblastima u kojima i sami osjećamo ranjivost i stid, pri čemu biramo one koji
su lošiji od nas.
Štitovi protiv ranjivosti
Najčešće se od ranjivosti
štitimo sledećim štitovima:
1.
Zloslućenjem (kada osjetite
radost, odmah se javi zloslutna misao koja je uništava),
Protivotrov za zloslućenje je praktikovanje
ZAHVALNOSTI za ono što imaš;
2.
Perfekcionizmom (može to još
bolje, još brže, još savršenije),
Protivotrov je prihvatanje
nesavršenosti i nalaženje ljepote u „napuklinama“;
3.
Otupljivanjem (jelo, piće,
ekrani, prezaposlenost, šoping, itd),
Protivotrov je postavljanje
granica (drugima i sebi) i razvijanje duhovnosti
Ostali štitovi su:
-
Stav pobjednik-ili-pokojnik: Protivotrov
je redefinisanje uspjeha i njegovanje povjerenja i povezanosti (treba tražiti
KREATIVNO rješenje koje će biti zadovoljavajuće za obe strane, a ne pobjedu, pa
čak ni kompromis koji najčešće znači da su obe strane nezadovoljne);
-
Pretjerana otvorenost –
povjeravanje najskrivenijih tajni i emocija nepoznatim osobama (koja poput
reflektora zaslijepi drugu stranu i onemogućava stvarnu povezanost). Protivotrov
je razjašnjavanje namjere, postavljanje granica i njegovanje povezanosti;
-
Vijuganje (serpentinig) –
pokušaj da se situacija drži pod kontrolom tako što se pravimo da ne postoji
(skrivanje, bježanje, izbjegavanje, odugovlačenje, laganje…), ovo užasno
iscrpljuje. Protivotrov je da se suočimo sa tim, budemo prisutni, obratimo
pažnju i nastavimo dalje.
-
Cinizam, kritizerstvo, biti
cool i okrutnost – ako smo neko ko ne priznaje svoju ranjivost ništa nas više
neće ugrožavati kao neko ko se usuđuje da je živi i osjetićemo potrebu da takve
ljude napadamo, kritikujemo, postiđujemo, omalovažavamo svojim cinizmom i time
što smo cool. Protivotrov je praktikovanje otpornosti na stid.
Osuđivanje
(postiđivanje) je oblik izražavanja bola i neugodnosti. Postiđujemo druge kada
se osjećamo neugodno i kada osjećamo bol, kada smo ranjivi, ljuti, povređeni,
postiđeni, tužni.
Strategija
je „ono što želimo da postignemo“, kultura je „način na koji mi ovdje radimo“.
Kutura jede strategiju za doručak! Postoji rascjep između naših praktikovanih
vrijednosti (onoga što radimo) i naših željenih vrijednosti (onoga što želimo).
Kada
organizacionu kulturu karakterišu blamiranje (postiđivanje), tračanje,
favorizovanje, prozivanje, uznemiravanje – stid je nejna osnova. „Poput govana,
stid se kotrlja niz brdo!“
Kada
organizaciona kultura nalaže da je važnije zaštititi ugled sistema i onih na
njegovom vrhu nego što je zaštititi osnovno ljudsko dostojanstvo pojedinaca ili
zajednice, tada možemo biti sigurni da je stid sistemska, novcem uzrokovana
etika i da je odgovornost umrla.
Kako
dati povratnu informaciju koja bi podsticala na razvoj i veće angažovanje? Tako
što normalizujuemo neugodnost (imamo neugodne razgovore). Rast i učenje
izazivaju neugodnost!
„Ako
vam nije neugodno na mom času, niti vi šta učite, niti vas ja čemu učim! Na
ovom času će biti neugodno i to je OK. To je normalno i dio je procesa učenja.“
Treba
da gajimo hrabrost da nam bude neugodno i da učimo ljude oko sebe da je
neugodnost dio razvoja!
No comments:
Post a Comment