ČINJENIČNOST (Factfulness) Hans Rosling

Na testu poznavanja činjenica o svijetu u kom živimo (testirajete se sami https://factfulnessquiz.com/) bolje rezultate imaju čimpanze nego ljudi svih fela i profila, čak i oni kojima su najnovije činjenice poznate ili bi bar to, zbog odgovornog posla kojim se bave, morale biti (na pr. učesnicima Ekonomskog foruma u Davosu).

Zašto je to tako? Zbog zastarjelosti podataka kojim raspolažemo? Neažurnog znanja kojim opterećujemo svoju djecu (uče najčešće bar 30 godina zastarjele podatke)?

Odogovor je NE.

To se prvenstveno dešava zbog načina na koji funkcioniše naš mozak, odnosno našeg predramatičnog pogleda na svijet, koji je, opet, posljedica našeg instinktima uslovljenog mozga, koji je našim precima - lovcima u savani - omogučio da prežive. Interesuju nas tračevi i drame - to su bili jedini izvori informacija. Obožavamo slatko i masno - to im je spašavalo život.

Ipak, takav način razmišljanja navodi nas na pogrešne i iskrivljene zaključke i uvjerenja, a protiv toga se možemo boriti samo činjenicima i sviješću o ovom fenomenu.

Evo kako 10 instinkata utiče na nas:

INSTINKT JAZA (Gap instinct)

 

Naša sklonost da sve vidimo kao podjeljeno na dvije suprotnosti (bogati-siromašni, nerazvijeni-razvijeni, dobro-loše, itd.). Možda je 1965. svijet bio podjeljen na razvijene i nerazvijene. Danas 75% svjetske populacije živi u srednje razvijenim zemljama. Ta podjela više ne stoji. Daleko je svrsishodnije napraviti podjelu prema 4 nivoa dnevnog dohotka (1. nivo - 2 $ dnevno, 2. nivo - 8$, 3. nivo - 32 $, 4. nivo - preko 32$ dnevno).

3 znaka upozorenja da koristimo GAP instinkt:

1)    Poredimo dva prosjeka (što iskrivljuje sliku i poziva na podjelu)

2)    Poredimo dva ekstrema (ne daju realnu sliku i navodi na pogrešne zaključke)

3)    Gledamo sa svog nivoa (sa 4-orke) odakle sve ispod izgleda jedanko loše (ne uočavamo razlike), čak i osoba sa nivoa 4 može nam izgledati siromašna (vozi polovna kola, nosi pohabanu garderobu i sl.)

Zato treba uvijek tražiti „većinu“ šta se sa njom dešava i izbjegavati ova 3 znaka gore.

INSTINKT NEGATIVNOSTI

Imamo tendenciju da stvari vidimo lošije nego što stvarno jesu, tj. da se razvijaju u negativnom pravcu. Ipak, činjenica je da je prije samo 20 godina 29% ljudi živjelo u ekstremnom siromaštvu, a da je to danas samo 9%.

 

Ovaj instinkt hrani to što prošlost često idealizujemo i ne priznajemo da smo tada živjeli gore nego danas, a to takođe pričamo i svojoj djeci. Takođe mediji selektivno izvještavaju samo o lošim stvarima – Bad news is good news!

To ne znači da i dalje nije loše, samo znači i to da je ipak bolje nego što je bilo. Umjesto da bude optimista ili pesimista Hans bira da bude posibilista, tj. da niti je bez razloga bez nade, niti je bez razloga u strahu.

Kako se boriti protiv ovog instinkta?

1)    Praviti razliku između lošeg nivoa i boljeg pravca u kom svijet ide

2)    Biti svjestan da dobre vijesti teško dolaze do nas, naročito nas niko neće obavijestiti o postepenom poboljšanju

3)    To što je sve više loših vijesti, znači prije svega da se više izvještava a ne da je takvih događaja sve više

INSTINKT PRAVE LINIJE

Dobra ilustracija ovog instinkta je mega zabluda da svjetska populacija SAMO raste (po pravoj liniji). To nije istina, jer je novi balans već postignut što govori podatak da sada postoji 2 milijarde djece i da će ih za 100 godina biti isto 2 milijarde.. Populacija će rasti do 11 milijardi zbog odraslih (tj. sadašnje djece a ne one koja tek treba da se rode). Zato nisu potrebne nikakve drastične mjere za smanjenje stanovništva o čemu bruje teorije zavjere.

Linija nije uvijek prava, može biti i kriva i eksponencijalna itd. i o tome moramo voditi računa.

INSTINKT STRAHA

Postoje 3 najveća ljudska straha: strah od fizičkog povređivanja, strah od klopke (captivity) i strah od trovanja.

Ova 3 straha su i dalje validna tj služe svojoj svrsi na nivoima 1 i 2 jer čuvaju ljudske živote. Na nivou 4 postaju štetni jer nisu utemeljeni na realnim opasnostima i postaju fobije ili sklonost da padamo pod uticaj dramatičnih vijesti (medijima je korištenje ovog našeg instinkta najlakši način da dobiju našu pažnju, na pr. kidnapovanja, avio-nesreće, zarazne bolesti).

Strah može biti koristan kada je usmjeren na realne opasnosti, ali je instinkt straha užasan vodič kroz život jer našu pažnju skreće na nerealne opasnosti (ono čega se mi najviše plašimo), a zanemaruje stvarne i najrizičnije po nas.

Tako na pr:

-       Prirodne nesreće čine 0,1% svih uzroka smrti danas
-       Avio-nesreće 0,001%
-       Ubistva 0,7%
-       Nuklearke 0%
-       Terorizam 0,05%

Dakle, sve zajedno manje od 1%.

Stvarne opasnosti, poput dijareje od koje umiru čitave populacije djece ili uništavanje morskog dna ostaju potpuno van našeg fokusa jer im mediji ne pridaju gotovo nikakvu pažnju.

INSTINKT VELIČINE

Ljudi često griješe u procjenjivanju veličine nečega jer na nas uglavnom utiču pojedinačni slučajevi koje imamo pred očima.

Tako na pr. Dječije živote na nivou 1 i 2 ne spašavaju doktori i bolnice (što se nama čini tačnim), već pismenost njihovih majki! Zato je najbolji način da se smanji smrtnost djece, ulaganje u osnovno obrazovanje i obrazovanje lokalnog medicinskog osoblja koje može da vakciniše djecu.

I ovdje važi pravilo 80/20 da 20% stvari ima 80% učinka na bilo šta i da se prioritetno treba baviti sa tih 20%.

Pin kod svijeta trenutno je 1-1-1-4 (Amerike, Evropa, Afrika, Azija) u milijardama stanovnika.

Do kraja vijeka ovaj PIN će biti 1-1-4-5 (4 milijarde više u Africi i Aziji). Do kraja 2040. 60% potrošača nivoa 4 će biti van Zapadnog svijeta.

Da bi se kontrolisao ovaj instinkt treba stvari sagledavati u PROPORCIJI – porediti slično sa sličnim. Po zapadnjacima najveći zagađivači danas su Kina i Indija, ali to je zato što se ne uzima u obzir nacionalna emisija gasova ne računajući broj stanovnika. To bi bilo isto kao kad biste tvrdili da u Kini žive najdeblji ljudi jer biste poredili ukupnu težinu svih stanovnika Kine i na pr. SAD-a, a ne biste uzimali u obzir broj stanovnika.

INSTINKT GENERALIZACIJE

Svi mi stalno generalizujemo i imamo stereotipe, a da bismo im se suprotstavili treba da tražimo razlike između grupa i kategorija, jednako kao i sličnosti.

Najsličniji ljudi zapravo žive sa istim nivoima prihoda, nezavisno od njihove nacionalne, religijske ili rasne pripadnosti.

Afrika na pr. ima 54 zemlje i milijardu stanovnika. Glupo je pričati o problemu Afrike kada su razlike toliko ovelike između afričkih zemalja, kao na pr. odluka o otkazivanju aranžmana u Keniji zbog ebole u Liberiji (među njima je razlika ista kao između Londona i Teherana).

Čuvati se izraza „većina“, jer ona znači samo više od 50%, ali ne i koliko više.

INSTINKT SUDBINE

Radi se o ideji da urođene karakteristike određuju sudbinu naroda, zemalja, kultura i da se NE MOGU mijenjati.

Često pri tom potcjenjujemo male promjene (rast od 1% godišnje znači njegovo uduplavanje za 70 god, 2% za 35 itd.)

Treba redovno ažurirati svoja znanja zbog promjena koje se dešavaju naročito u društvenima naukama.

Ako ipak mislite da se vrijednosti (nacije, kulture i religije) ne mijenjaju, porazgovarajte sa svojim roditeljima ili njihovim roditeljima i vjerovatno ćete primjetiti sami radikalne promjene.

INSTINKT JEDNE PERSPEKTIVE

Kome možemo da vjerujemo? Medijima sigurno ne. Stručnjacima? Teško.

Svi naime imamo sklonost da pojednostavljujemo stvari i da se zaljubljujemo u jednu ideju, koju onda želimo da primjenimo na sve  (na pr. ideja o jednakosti ili ideja o slobodnom tržištu).

Umjesto da slušamo samo one koji se sa nama slažu, treba, napritiv, da nas više interesuju oni koji imaju drugačije mišljenje.

INSTINKT TRAŽENJA KRIVCA (Blame instinct)

To je instinkt koji nas navodi da tražimo jasno, jednostavno objašnjenje zašto se nešto dogodilo, tj. KRIVCA.

Čini nam se prirodnim da, kad se događa nešto loše, neko sa lošim namjerama stoji iza toga, zato što to svjesno želi, ima sredstva i moć za to. U protivnom, svijet bi nam izgledao nerazumljiv i zastrašujuć.

Tjera nas da precjenjujemo moć i važnost pojedinaca ili grupa, a ovo traženje krivca nas u stvari onemogućava da bolje uvidimo i razumijemo uzroke i nađemo prava rješenja.

Krivca uvijek tražimo pod uticajem svojih najdubljih uvjerenja, a najčešće danas krivimo: zle biznismene, lažljive novinare i strance.

Primjer: EU Uredba o ilegalnoj imigraciji direktni je uzrok zbog koga su se hiljade izbjeglica iz Sirije (koji po Ženevskoj konvenciji imaju pravo na azil) utopile u pokušaju da dođu do Evrope. Aviokompanije im nisu dale da se ukrcaju na avione bez odgovarajuće vize.

Treba tražiti uzroke, a ne krivce!
Treba tražiti sistem, a ne heroje!

INSTINKT HITNOSTI

Djeluj sada ili ćeš zauvijek propustiti ovu šansu! Većina prodavaca nam pokušava danas prodati svoju robu oslanjajući se na ovaj naš instinkt – SAD ILI NIKAD!

Ne potpadajmo pod taj uticaj jer skoro nikad ništa nije toliko hitno, to nam samo smanjuje mogućnost racionalnog razmišljanja.

Kad mi ljudi kažu da moram da djelujemo ODMAH, to me tjera da oklijevam. U većini slučajeva, oni samo žele da me time spriječe da jasno mislim.

Hitnost je jedan od najgorih iskrivljivača (distorter) našeg pogleda na svijet.

5 GLOBALNIH RIZIKA O KOJIMA BI TREBALO DA BRINEMO

1.    Globalna pandemija

2.    Finasijski kolaps

3.    Svjetski rat

4.    Klimatske promjene

5.    Ekstremno siromaštvo

6.    Nepoznati rizik (nešto o čemu niko ni ne sluti da će postati problem)

HRABRO SE USUDITI (Daring Greatly) - Brene Brown

 

Poenta nije u pobjedi ili porazu, već u hrabrosti!

Ranjivost je u osnovi, u središtu, srcu ljudskih najvažnijih iskustava.

Gdje stil upravljanja počiva na posramljivanju zbog greške, tu su posvećenost i angažman prve žrtve. Kada greška nije opcija, možemo zaboraviti na učenje, kreativnost i inovaciju.

Kada na narcizam gledam kroz optiku ranjivosti, vidim samo stidom izazvan strah od toga da si običan. Vidim strah od toga da se nikada ne osjećaš dovoljno izuzetnim da bi mogao biti primjećen, voljen, da pripadaš negdje ili da možeš razviti osjećanje smisla i svrhe.

KULTURA NEDOVOLJNOSTI (Scarcity)

Vidim uticaj dominantne kuture u svakoj poruci koja kaže da je običan život besmislen. To je kultura NEDOVOLJNOSTI (nikada ničeg nema dovoljno).

Pomislite samo koliko često poredimo sebe i svoje živote sa uspomenama koje je nostalgija toliko temeljno izmjenila da (takve) NIKADA nisu ni postojale.

Suprotno od NEDOVOLJNOSTI nije OBILJE (to su dvije strane istog novčića). Suprotno je DOVOLJNOST – kada se suočiš sa nesigurnošću, emotivnom izloženosti i riziku, a ipak znaš da si dovoljan baš takav kakav si.

Ranjivost se može definisati kao nesigurnost, rizik i emotivna izloženost. Kada se drugima pokažeš onakav kakav si zapravo, nesavršen, neuspješan, običan.

Mitovi o ranjivosti

I – Ranjivost je slabost. Ranjivost je, naprotiv, hrabrost.

II – Ranjivost me se ne tiče. Svih nas se tiče, jer smo svi izloženi emotivnim rizicima i jakim neugodnim emocijama.

III – Ranjivost je pretjerano otvaranje i djeljenje najintimnijih stvari sa svima. Emocije i iskustva ranjivosti se mogu podjeliti samo sa onima koji su zaslužili naše povjerenje.

IV – Možemo sami. Ne možemo sami, potrebna je podrška drugih, kao i hrabrost da je zatražimo.

Boriti se protiv stida

Ne možemo se izložiti pogledima drugih ako se bojimo šta bi ljudi mogli pomisliti o nama. Vrlo često, bježanje od sopstvene ranjivosti znači da si i te kako utonuo u stid.

Osjećanje da smo vrijedni inspiriše nas da pokažemo svoju ranjivost, da otvoreno dijelimo sa drugima (svoje osjećanja, kreativnost, ideje) i da u njima istrajavamo, bez obzira na sve. Stid nas, naprotiv, čini malim, ogorčenim i uplašenim.

Stid je nekada rezultat starih „usnimljenih traka“ iz djetinjstva ili jednostavno otisaka kulture u kojoj živimo. Da bi ga smo se riješili, od ključnog je značaja da razumijemo te svoje „trake stida“.

Stid uništavamo tako što o njemu govorimo. Otpornost na stid se stiče tako što se, nakon nekog neuspjeha kaže: „Ovo me je baš povrijedilo. Ovo me je tako razočaralo, uništilo, čak. Ipak, ni uspjeh, ni priznanje drugih, ni njihovo odobravanje nisu vrijednosti koje mene pokreću. Moja vrijednost je HRABROST, a hrabar sam bio.“

U osnovi stid je strah od IZOPŠTENOSTI (odbacivanja), dok je povezanost putem ljubavi i osjećanja pripadnosti ono što daje smisao i značenje našem životu.

Razlika između STIDA, KRIVICE, PONIŽENJA I BLAMA

STID = JA ne valjam!

KRIVICA = Uradio sam nešto što ne valja!

PONIŽENJE = Ja to ne zaslužujem!

BLAM = Nisam sam, to se dešava i drugima

Ako možemo da podjelimo priču sa nekim ko će nam odgovoriti sa empatijom i razumjevanjem, stid neće prživjeti. Pri tome je važno i da imamo saosjećanja prema samima sebi, jer ćemo na taj način prije potražiti pomoć, povezati se sa drugom osobom i iskusiti njenu saosjećajnost.

Četri elementa za stvaranje otpornosti prema stidu:

1.    Priznati stid i razumjeti šta ga izaziva,

2.    Kritički preispitati svoja uvjernja i misli koje izazivaju stid,

3.    Zatražiti tuđu pomoć (bliske osobe koja je zaslužila naše povjerenje),

4.    Pričati o svom stidu.

Umjesto toga, naše najčešće reakcije na stid su:

-       Udaljavanje OD (povlačenje, skrivanje, ćutanje),

-       Kretanje KA (ugađanje drugima, traženje odobravanja),

-       Kretanje PROTIV (agresivnost, posramljivanje drugih)

Žene se stide najčešće zbog svog izgleda, kakve su kao majke, itd. Društvo od nas i dalje zahtjeva da budemo neprimjetne, skromne, slatke i tihe i da svoje vrijeme najviše trošimo na to da budemo lijepe.

Od muškaraca se najviše traži da ne budu slabići, a dva njihova najčešća odgovora na stid su ljutnja i isključivanje.

Najčešće sudimo ljudima u onim oblastima u kojima i sami osjećamo ranjivost i stid, pri čemu biramo one koji su lošiji od nas.

Štitovi protiv ranjivosti

Najčešće se od ranjivosti štitimo sledećim štitovima:

1.    Zloslućenjem (kada osjetite radost, odmah se javi zloslutna misao koja je uništava),

Protivotrov za zloslućenje je praktikovanje ZAHVALNOSTI za ono što imaš;

2.    Perfekcionizmom (može to još bolje, još brže, još savršenije),

Protivotrov je prihvatanje nesavršenosti i nalaženje ljepote u „napuklinama“;

3.    Otupljivanjem (jelo, piće, ekrani, prezaposlenost, šoping, itd),

Protivotrov je postavljanje granica (drugima i sebi) i razvijanje duhovnosti

Ostali štitovi su:

-       Stav pobjednik-ili-pokojnik: Protivotrov je redefinisanje uspjeha i njegovanje povjerenja i povezanosti (treba tražiti KREATIVNO rješenje koje će biti zadovoljavajuće za obe strane, a ne pobjedu, pa čak ni kompromis koji najčešće znači da su obe strane nezadovoljne);

-       Pretjerana otvorenost – povjeravanje najskrivenijih tajni i emocija nepoznatim osobama (koja poput reflektora zaslijepi drugu stranu i onemogućava stvarnu povezanost). Protivotrov je razjašnjavanje namjere, postavljanje granica i njegovanje povezanosti;

-       Vijuganje (serpentinig) – pokušaj da se situacija drži pod kontrolom tako što se pravimo da ne postoji (skrivanje, bježanje, izbjegavanje, odugovlačenje, laganje…), ovo užasno iscrpljuje. Protivotrov je da se suočimo sa tim, budemo prisutni, obratimo pažnju i nastavimo dalje.

-       Cinizam, kritizerstvo, biti cool i okrutnost – ako smo neko ko ne priznaje svoju ranjivost ništa nas više neće ugrožavati kao neko ko se usuđuje da je živi i osjetićemo potrebu da takve ljude napadamo, kritikujemo, postiđujemo, omalovažavamo svojim cinizmom i time što smo cool. Protivotrov je praktikovanje otpornosti na stid.

Osuđivanje (postiđivanje) je oblik izražavanja bola i neugodnosti. Postiđujemo druge kada se osjećamo neugodno i kada osjećamo bol, kada smo ranjivi, ljuti, povređeni, postiđeni, tužni.

Strategija je „ono što želimo da postignemo“, kultura je „način na koji mi ovdje radimo“. Kutura jede strategiju za doručak! Postoji rascjep između naših praktikovanih vrijednosti (onoga što radimo) i naših željenih vrijednosti (onoga što želimo).

Kada organizacionu kulturu karakterišu blamiranje (postiđivanje), tračanje, favorizovanje, prozivanje, uznemiravanje – stid je nejna osnova. „Poput govana, stid se kotrlja niz brdo!“

Kada organizaciona kultura nalaže da je važnije zaštititi ugled sistema i onih na njegovom vrhu nego što je zaštititi osnovno ljudsko dostojanstvo pojedinaca ili zajednice, tada možemo biti sigurni da je stid sistemska, novcem uzrokovana etika i da je odgovornost umrla.

Kako dati povratnu informaciju koja bi podsticala na razvoj i veće angažovanje? Tako što normalizujuemo neugodnost (imamo neugodne razgovore). Rast i učenje izazivaju neugodnost!

„Ako vam nije neugodno na mom času, niti vi šta učite, niti vas ja čemu učim! Na ovom času će biti neugodno i to je OK. To je normalno i dio je procesa učenja.“

Treba da gajimo hrabrost da nam bude neugodno i da učimo ljude oko sebe da je neugodnost dio razvoja!